LEVO OD TRADICIJE, ZAPADNO OD RAZUMA
Intervju Slobodana Antonića
listu «Geopolitika», br. 23, 14. novembar 2007, str. 14-15.
Profesore Antoniću, kako ocenjujete
stanje sociologije kod nas, njenu nagnutost ulevo i mogućnost angažmana
sociologa kao „društvenog patriote“?
Sociologija
nije samo u Srbiji nagnuta ulevo. Većina sociologa u SAD ili u Britaniji ili su
marksisti, ili levi radikali. Mnogi od njih su zapravo prihvatili ideologiju
koja danas dominira među transnacionalnim elitama. Ta ideologija se sastoji, na
jednoj strani, od oštre kritike tradicionalnih ustanova porodice, nacije,
države, crkve, religije... Na drugoj strani mnogi sociolozi su potpuno
nekritički preuzeli na sebe zadatak “afirmacije diskriminisanih grupacija”. Pri
tome se kao diskriminisane grupacije vide isključivo “rodne, seksualne i
etničke” manjine u nekakvoj svetskoj, multi-kulti državi.
Žao mi je što
to moram da primetim, ali mnogi sociolozi, kroz svoju “bespoštednu kritiku
tradicionalizma”, zapravo aktivno rade na destrukciji najvažnijih normativnih
zajednica – od porodice, do države. A sve verujući da time potpomažu stvar
“modernizacije”, “emancipacije” i ljudskih prava. Oni ne shvataju da se
razaranjem tradicije, kao i olakim odbacivanjem hiljadugodišnjeg kolektivnog
iskustva zapretenog u tim ustanovama, nekritički pomaže i ustoličuje ideologija
skorojevićke, globalicističke i neodgovorne transnacionalne elite. Time
sociolozi prestaju da budu naučnici i postaju ideološki propagatori jednog
bezobzirnog sistema moći, kojeg opslužuju i te elite, i njihovi medijski i
akademski famulusi. Taj sistem, naravno, jeste uspešan i bogat. I njegovo
opsluživanje je jako prijatno. Tu su konferencije, studijska putovanja,
projekti, grantovi... Ali iza svih tih knjiga i referata nalazi se često samo
puka prašina – dosadna opšta mesta o zlim “konzervativcima”, “nacionalistima”,
“muškim tiranima”, “falusokratima”... Sa takvim pojmovnim aparatom vi ćete
danas, u akademskom svetu, svakako daleko dogurati. Ali teško da ćete u njemu
išta razumeti.
Predmet
izrazitog interesovanja sociologije je fenomen moći, a Vi upravo istražujete i
predajete Teorije moći. Kako sagledavate moć u socijalnom kontekstu Srbije?
Moć se u
sociologiji definiše kao “sposobnost postizanja poslušnosti”. Poslušnost se,
naravno, može iznuditi i nasiljem. Ali to nije moć. Moć je dobrovoljna
poslušnost, poslušnost iz uverenja da tako treba, da je to dobro za vas. Tirani
koji vas vežu lancima i zatim bičevima nagone na rad obični su nasilnici. Pravi
moćnici, međutim, uvežu vaše nervne ćelije, i to tako da im vi sa radošću
služite. I mislite da je to služenje prava sloboda. Čuvena treća dimenzija moći
znači baš to – da podložnik i ne primećuje da je sluga, da mu potčinjenost i
prisluživanje ništa ne smetaju i da čak voli svoje ropstvo.
Zato je ključni
aspekt modernog sistema moći – ideologija. Ona vas jednostavno preparira da
verujete u ono što treba, ona kod vas stvara poželjan sistem vrednosti, iz
koga, onda, automatski proizilazi i vaša poslušnost. Ta ideologija sistema,
naravno, ne dolazi samo od partija, ili od političara. Nju oblikuje globalna
transnacionalna elita i usađuje je u naše glave putem medija.
Porodica sve
manje vaspitava. Glavni vaspitač vašeg deteta sada je televizor. Ko danas
upravlja televizorom, drži i dečje duše. Pogledajte samo omladinske kanale na
televizoru, pogledajte njihov sadržaj i vrednosti koje propagiraju. I videćete
jasno te niti kojima se vezuje ljudski mozak. Oslušnite samo te reklamne
poruke: “Zabavi se!”, “Ti to zaslužuješ!”, “Misli na sebe!”, “Sledi svoje
instikte!” Tu vam se direktno kaže: “Ne zamaraj svoj mozak nekakvim
razmišljanjima, samo nam se prepusti i tvoj život će biti večna zabava!”
Ali znamo da
život nije večna zabava. I da ne treba to ni da bude. Valjda smo mi još nešto
osim stomaka i genitalija? Ali odgovor koji nam daje globalistička elita
žalosno je jednoznačan. Elita koja pravi taj virtuelni, medijski svet reći će
vam da se samo “opustite” i “uživate”. Elita, pak, iz ekonomskih magazina
savetovaće vas to isto, samo će vam prethodno preporučiti da zaradite što više
para. A elita iz sistema edukacije naučiće vas da “imate pravo” šta god da
hoćete. Da budete sebični, da radite sa svojim telom šta vas je volja, da tako
nešto kao što je duša ne postoji i da je ne možete niti potrošiti niti
izgubiti... A da je najvažnije da ste “kreativni”, da se, kako god to znate,
“samoostvarite”!
Taj infantilni
materijalistički hedonizam okupirao je i Srbiju. Stidim se kada vidim kakve sve
poruke šalje naša medijska i kulturna elita ovoj naciji. Ne mislim samo na
poruke političke prirode. Mislim i na one koje se tiču životnih vrednosti. Oni
koji su sami izrasli u egocentrične, materijalističke kreature, sada nam svoju
“filosofiju svinje”, kako to zove Platon, prodaju kao “modernizaciju”,
“dostizanje evropskih standarda”, “oslobođenje od zaostalosti i
primitivizma”... Ako je “Veliki brat” na B92 simbol te modernizacije, onda se
bojim da tu ulaznicu treba vratiti. Stvarno nam takva modernizacija ne treba.
NATO je, kako
kaže jedan (geo)politički analitičar, „kvintesencija moći Zapada“. U kontekstu
otimanja Kosova, kako komentarišete aktuelna opredeljivanja za i protiv
članstva u NATO?
Kao što je već
lepo primetio Aleksandar Pavić, jaukanje na NATO je posledica naše nemoći da
podignemo glas na glavnog otmičara Kosova – SAD. Srpska elita se to ne usuđuje,
jer je posredi tipičan odnos dominacije. Nije reč samo o vojnoj i političkoj
sili, kojoj se teško možemo suprotstaviti. Reč je o ideološkoj nadmoći. SAD kao
tip kulture i načina života tako je visoko na skali naših vrednosti da mi jednostavno
ne razumemo kako tolika nepravda, bezobzirnost i nasilje mogu da dođu iz takvog
oličenja svih naših želja. Mi smo paralisani tim paradoksom, ne umemo čak ni da
se bunimo, da zovemo u pomoć. Kao dete koje siluje neko koga ono voli i kome
bezuslovno veruje, pa ne zna šta da radi, i jedino što mu preostaje jeste da za
sve sebe okrivi. Tako i mi stojimo užasnuti, povređeni, nemoćni, ne razumemo
šta se dešava. Jer one niti drže naše moždane ćelije i ne daju nam da jasno
mislimo.
Zato je Kosovo
lek. Ono nas otrežnjuje, oslobađa od te paučine laži i iluzija u kojima živimo.
Ono čini da ponovo počinjemo da upotrebljavamo mozak. I ne moramo čak ni da se
potučemo sa siledžijom. Jednostavno, dovoljno je što znamo sa kim imamo posla.
Shvatili smo njegove laži, niskosti, njegovo licemerje. I svaki put kada se
počne ponovo prenemagati, možemo mu jasno reći: “Pusti te priče, znamo se”.
U ekonomskom,
ali i u kontekstu političke moći, ponovo je aktuelizovano pitanje smederevskog
“Sartida” i njegove predaje “Ju-Es stilu”. Tome ste posvetili impozantno
istraživanje, objavljeno kao posebno poglavlje u knjizi Elite, građanstvo i
slaba država. Zar je moguće da ni tada, a ni sada, javni tužilac nije našao za
shodno da reaguje?
Znate, u
kriminalnu privatizaciju “Sartida” umešani su bili ne samo ministri iz srpske
vlade i ambasadori najveće svetske sile. Bili su umešani i delovi srpske
medijske elite koji kreiraju javno mnjenje u Srbiji. Ko će se usuditi da na to
udari? Nedavno mi se jedan penzionisani profesor požalio da na ulazu u
beogradsku Univerzitetsku biblioteku stoji veliki natpis “Ju-Es stil”, i da je
usred biblioteke “Ju-Es stil” osnovao nekakav „Nolidž sentr“ koji zauzima veći
prostor od profesorske čitaonice. To je sve tako simbolično! Prvi korak je
medijska pacifikacija, drugi korak pljačka, a treći duhovna okupacija,
okupacija tradicije. Uskoro će se srpski studenti i profesori svići da povezuju
“Ju-Es stil” sa knjigama, sa znanjem, sa naukom. I svako podsećanje na tu epsku
krađu izgledaće kao kakav ekstremizam, nešto nepristojno i suludo. Tako se
završavaju stvari u savremenom svetu. Na kraju pokradeni blagosilja razbojnika
što ga pokrao i što mu s vremena na vreme udeli neku milostinju.
Što se tiče
analize političke scene u Srbiji, kako u budućnosti vidite poziciju sada
medijalne DSS? Takođe, njen odnos sa koaliciono-kohabitacionom DS i pojedinačno
najjačom, a hronično opozicionom SRS?
DSS je posle 5.
oktobra imao istorijsku šansu da postane druga velika stranka u Srbiji, stranka
koja se sa DS smenjuje na vlasti. On tu šansu nije iskoristio. Sada je samo
jezičak na vagi, presuditelj ko će praviti vladu – DS ili SRS. Ni ta pozicija
nije loša. Ali samo je pitanje vremena kada će se DS i SRS dogovoriti,
napraviti većinski sistem i osloboditi se zahtevnih partnera. Jedina šansa
DSS-a jeste da radikali naprave neku veću grešku i da onda DSS preuzme deo
radikalskih glasača. Ako radikali budu pametni, to im, naravno, neće dozvoliti.
Ali sa Šešeljem kao komandantom parade mogućna su svakakva iznenađenja. Na ta
iznenađenja mislim da čeka DSS kao svoju priliku.
Kada govorimo o
intelektualnim i institucionalnim snagama u jednom društvu, u kontekstu
izgradnje zdravog društva, kako vidite ulogu religije i crkve?
Većina
tradicionalnih religija su zapravo konkurentske ideologije onoj
globalicističkoj, onoj ideologiji čiji lik svaki dan nalazimo na CNN , MTV ili
B92. Istina, i ta ideologija ima svoje dve religije. Jedno je Nju ejdž, koja je
namenjena globalno već pacifikovanom delu vernika tradicionalnih religija iz
nižih klasa. Druga je ateizam, bogoborstvo, religija koju prvenstveno ispoveda
elita iz globalističkih struktura. Što se tiče onih tradicionalnih religija
koje nisu ikorporirane u globalistički sistem – tu pre svega mislim na islam i
pravoslavlje – one su jednostavno stavljene van zakona. Pogledajte samo tretman
Srpske pravoslavne crkve na B92 – kako na TV, tako i na internet blogovima i
forumima. Da se tako kao što se tamo govori o patrijarhu ili vladikama govori o
bilo kom pripadniku neke od globalistički poželjnih manjina, verovatno bi bili
zatrpani rezolucijama iz Strazbura, ili bi na kraju ponovo bili bombardovani.
To samo
pokazuje ono što smo rekli na početku. Prava bitka za moć danas se ne vodi na
frontu, već u našim dnevnim sobama, i to ne oko neke kote ili naselja, već oko
naših mozgova, za naša osećanja, za naše duše. Vojnički rečeno, glavne kote – u
eliti – već su zauzete. Sada je na redu čišćenje terena. Postoje još neki
džepovi otpora – SPC, SANU, nešto intelektualaca na Univerzitetu, časopisi
poput NSPM ili “Geopolitike”... Koliko će se dugo još držati ti džepovi otpora,
teško je reći. Ako se u samoj srpskoj eliti ubrzo ne promeni odnos snaga,
verovatno je da će u narednih dvadeset godina i te oaze drugačijeg mišljenja
zatrpati ideološka pustinja. Ovo su odlučujuće godine da se pokuša napraviti
preokret. Na nama je da se oko toga potrudimo.
0 komentara:
<< Home